Postanak i ustrojstvo muzeja

Začeci današnjih bogatih prirodoslovnih zbirki Muzeja potječu iz doba Hrvatskoga narodnog preporoda kad je u obližnjoj gornjogradskoj Opatičkoj ulici 1846. godine utemeljen zagrebački Narodni muzej.
Vremenom su se skromne zbirke kurioziteta povećavale, a posebni zamah u prikupljanju prirodoslovne građe nastavljen je djelovanjem vrsnih hrvatskih prirodoslovaca , profesora Zagrebačkog sveučilišta i naših prvih učenih muzealaca Spiridona Brusine, Gjure Pilara i Dragutina Gorjanovića-Kramberegera, utemeljitelja raznovrsnih prirodoslovnih disciplina i posebnih muzejskih specijalističkih odjela – prirodopisnih odjela Narodnog muzeja.

Biste i spomen ploče zaslužnim utemeljiteljima Muzeja danas krase njegovo predvorje, dok novouređeni muzejski atrij, u kojem dominiraju mozaički izvedena Kamenospisna karta Hrvatske i Geološki stup simbolički uvode posjetioca u čudesan svijet prirodoslovne muzejske dokumentacije koja je u njemu pohranjena.



Svijest o prirodnoj raznolikosti svijeta u kojem živimo već je krajem 19.stoljeća materijalizirana stvaranjem zasebnih, specijalističkih odjela, u kojima različiti stručnjaci skrbe o prikupljanju, znanstvenoj obradi i prezentaciji raznolikog prirodoslovnog fundusa prirodnina.

Tako se i danas osnovna stručna djelatnost Muzeja odvija u njegovim odjelima: Zoološkom, Botaničkom, Mineraloško-petrografskom i Geološko-paleontološkom i Preparatorsko-restauratorskom, što sve čini današnji Hrvatski prirodoslovni muzej.



Današnje zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja prikupljene u 150 godina djelovanja uključuju više od 1.500.000 predmeta iz prirode. Tu je značajna i izuzetna biblioteka, opsežan arhiv i dokumentacija. Svojim fundusom, djelovanjem i značenjem to je jedna od najznačajnijih muzejskih institucija u Hrvatskoj.

Tradicionalna uloga muzeja u svakom društvu – nekoć i danas – posve je višestruka i muzej od jučer nije muzej od sutra. Funkcija Hrvatskog prirodoslovnog muzeja već danas - a poradi budućnosti - cjelovito je tretiranje prirodnih znanosti i njegovo prevođenje u svakodnevni život i kulturno-obrazovnu praksu. Prikupljanje i čuvanje prirodnina najvažnija je zadaća Muzeja. Fundus dosadašnjih zagrebačkih prirodoslovnih muzeja, zahvaljujući dugoj tradiciji, ima priznato međunarodno značenje.
Muzej je u stvarnosti banka podataka o građi prirode. Prikupljenje, obrada i čuvanje te građe obično se nestručnjacima čini veoma pasivnom ulogom muzeja. Zbirke Muzeja, stvarnih predmeta koji svjedoče i pričaju prirodnu povijest našeg podneblja i svijeta u kojem živimo, zbirka knjiga i dokumentacije te osoblje Muzeja elementi su i značajan informacijski sustav koji se stalno razvija.
Tendencije suvremene muzeološke prakse je da ovaj informacijski sustav ne bude vezan ili zatvoren za razmišljanje ili djelatnost pod zidinama Griča. On je matična institucija za prirodoslovne zbirke otvoren za cijelu Hrvatsku i svijet.
Iako svijet postaje sve manji i manji zbog sve veće mogućnosti komuniciranja među različitim zajednicama, svaka ta zajednica, njeno iskustvo i njeni prirodni okviri i nasljeđe sve je zanimljivije cijelom čovječanstvu. U raznolikosti carstva prirode postoje zasigurno mogućnosti odabira novih putova za budućnost...

Autohtonost određenog podneblja, njegove prošlosti i sadašnji, neporemećena prirodna staništa, biotopi i tlo koji su podesni za istraživanje i nova pitanja sve su manji i manji.

Zbog budućnosti, u javnosti je sve više izražena zabrinutost za prirodni okoliš i nesklad između prirodnog okvira u kojem živimo i našeg svakodnevnog ponašanja. Kada u jednoj staroj i velikoj urbanoj jezgri Zagreba budu stvorene nove mogućnosti za još izraženiji rad Muzeja i prezentaciju muzejskog fundusa, vjerujemo da će cjelokupnost prirodne sinteze ili pak njegovi izabrani segmenti biti poučan primjer za buduće djelovanje mnogih. Veliki dijelovi naše kulturne prošlosti vezani su uz prirodne okvire tla gdje su nastajali.
Mnogo je napisano i rečeno o prirodi te i budućim naraštajima moramo ostaviti dio tog nasljeđa. Razvoj suvremenog svijeta, kriza okoliša, pomanjkanje ili potpuni nedostatak fundamentalnih kriterija često proističe iz neznanja a još češće iz ignoriranja prirodnih zakona. Intenzivna urbanizacija i sve veći zahtjevi današnjice nemilosrdno gutaju prirodna izvore i mnoge navodi na razmišljanje o konačnoj sudbini progresa suvremene civilizacije. Živimo u vremenima ekološke krize kada mnogi vide ugroženost opstanka ljudske vrste. Već danas živimo u svijetu da je onih za što? sve manje i raznolikost dječjeg pitanja ili igre zasigurno su uvelike osakaćeni.
Sadašnji i budući naraštaji patit će od onoga što je netko lijepo nazvao ekologijom imaginacije djetinjstva.
Ljepota minerala, jasnoća kristalne rešetke, izumrli svijet geološke prošlosti, preparirane životinje koje samo u muzeju možemo vidjeti, šarenilo leptira, školjki ili raznolikost bilja , bar donekle će pokazati onima koji dolaze da postoji nada za boljim životom. U toj nadi bit će još više nadahnuća, za mogućnosti opstanka. U nagonu kauzaliteta nađosmo zametak prirodnoj nauci.
S obzirom na mnoga i različita djetinjstva kao i pravo svih da budu rođeni i da odrastu, završimo opet ovaj kratak prikaz o Muzeju riječima Otona Kučere, prirodoslovca i popularizatora prirodnih znanosti, tiskanim prije 101 godinu:

Bilo ovako ili onako, svakako nam je smatrati malu riečcu: za što? prvim izvorom današnjemu poznavanju prirode. Nu kao što će malo diete s najneznatnijim odgovorom zadovoljiti to pitanje, tako se je i čovjek u svom djetinjstvu sa najsitnijim, makar i sasma prividnim razlogom zadovoljio: razlogom tako neumjesnim, da bi skoro o tom podvojio, imade li i njem onoga nagona. Kako je još i danas ljudi u djetinjskom stanju, naći će svieta, u kom je ovaj nagon skoro jednak ništici. Charles Martins pripovieda u „Du Spitz berg au Sahara“ zanimljivu potvrdu za to u stanovnika Sahare. Za te ljude ne ima ništa prirodnoga, ne ima ni kakova zakona: sve je neposredno djelo tajnih vrhunaravskih sila. Francezki častnik, koji im je posred pustinje arterijski bunar iskopao i komad pustinje u hladovitu šumu pretvorio, nije za nje čovjek razborit, koji je u napred znao zaključiti, gdje će naći vode, nego je njeko čudovište, koje s Allahom bolje živi od njih ma bio i nevjernik, pa zato kao negdja Mojsija, znade iz pećine vodu isklesati. Kolike je faze duh čovjeka od onda do danas prevalio! Kako mu se silno nagon kauzaliteta razvio!