Povijest Mineraloško-petrografskog odjela

Početak stvaranja zbirki minerala i stijena u Hrvatskoj seže još u prvu polovinu 19. stoljeća u doba Hrvatskoga narodnog preporoda. U prikupljanju građe za muzejsku zbirku sudjelovale su brojne značajne ličnosti poput književnika Antuna Mažuranića, nadbiskupa zagrebačkog Jurja Haulika, osnivača Gospodarskoga društva Pavla Hatza, te samoga vođe Ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja. Javnosti su zbirke prvi puta bile prikazane na prvoj Gospodarskoj izložbi 1846. godine u palači nazvanoj Narodni dom, u današnjoj Opatičkoj ulici. U to doba Zbirka minerala koju je uredio Kajetan Petter, profesor fizike na zagrebačkoj akademiji, sadržavala je oko 1000 uzoraka.
Na podizanju muzejskih zbirki radio je i Ljudevit Vukotinović koji se posvetio osnutku Narodnoga muzeja, sakupljao novčane priloge, a sa svojih putovanja donosio predmete za Muzej. Premda je po struci bio pravnik, aktivno se bavio prirodoslovnim istraživanjem, a radio je i na stvaranju hrvatske mineraloške i petrografske terminologije, što je 1851. godine rezultiralo opsežnim radom "Mineralogia i geognosia" u kojemu je preveo, opisao i klasificirao nazive stotinjak mineraloških i oko dvije stotine petrografskih termina.

Prema Pravilima muzeja iz 1866. godine Narodni muzej podijeljen je u dva odjela, Naravoslovni i Starinski odjel. Kako su zbirke brzo rasle, zbog prenapučenosti Narodnog doma iz Opatičke ulice prirodoslovne zbirke preseljene su 1869. godine u zgradu nekadašnjeg kazališta u Demetrovoj ulici koja je već tada bila nepogodna i smatrana privremenim smještajem prirodoslovnih zbirki.
U to vrijeme u Muzeju se zapošljava Gjuro Pilar, prvi hrvatski školovani geolog. Stvorivši uvjete za stručni i znanstveni rad, ušao je u sam vrh svjetske znanosti svojom disertacijom “Les Révolutions de l’Écorce du Globe” koja je 1869. godine objavljena na francuskome jeziku, a 1877. prevedena na engleski jezik i tiskana u izdanju Smithsonian Institution, Washington D.C. Osim toga, za Muzej je 1873. godine otkupio veliku Lanzinu zbirku iz koje je izdvojio najljepše primjerake kao okosnicu buduće sistematske zbirke minerala.

Godine 1893., nakon smrti Gjure Pilara, Mineraloški odjel Narodnoga muzeja podijeljen je na Geološko-paleontološki i Minerološko-petrografski odjel, a znanstveni i stručni rad na području mineralogije i petrografije nastavio je Mišo Kišpatić. U to vrijeme intenzivno je prikupljana muzejska građa, a osobito izložbeni primjerci minerala i stijena. Mišo Kišpatić je od 1901. do 1911. godine otkupom pribavio više stotina izuzetno lijepih i vrijednih uzoraka minerala iz najpoznatijih svjetskih nalazišta, među kojima se ističu brojni tipski lokaliteti. Uz rad na muzejskim zbirkama, Kišpatić se osobito isticao na području petrologije, razvivši je do europskoga nivoa, pa čak i više. U svojoj disertaciji o genezi poluopala u augitskom andezitu kod Gleichenberga je iz kvantitativne kemijske analize izračunao normativni sastav stijene, što je bio prvi takav pokušaj u svijetu. Takva klasifikacija stijena uvedena je u svjetsku petrografsku sistematiku tek dva desetljeća kasnije.

Kišpatićev dugogodišnji suradnik, Fran Tućan, 1906. godine postao je kustos Mineraloško-petrografskoga muzeja, a 1918. godine njegov ravnatelj. Osim rada na muzejskim zbirkama i znanstvene djelatnosti, istaknuo se i na području popularizacije znanosti i prirodoslovlja. Njegovo djelo “Naše kamenje” koje predstavlja prvu hrvatsku popularnu petrografiju, objavljeno je 1907. godine, da bi 1919. godine Matica hrvatska tiskala “Naše rudno blago”, jednu od najpoznatijih Tućanovih popularnih knjiga. Iz zahvalnosti za njegov iznimni popularizatorski rad njemu u čast utemeljena je Nagrada “Fran Tućan” za populariziranje i promicanje znanosti i znanstvene kulture u Hrvatskoj.
Tućanov sljedbenik Ljudevit Barić muzejski rad započeo je 1932. godine. Zapamćen je kao vrhunski stručnjak u kristalografiji i kristalnoj optici. Znanstveno je obradio veliki broj primjeraka minerala i time dao znanstvene temelje muzejskoj mineraloškoj zbirci. Svojim radom Ljudevit Barić stekao je veliki ugled u krugu svjetski poznatih mineraloga, o čemu svjedoči i činjenica da je poznati hrvatski mineralog Branimir D. Sturman novu vrstu mineralna iz razreda fosfata, njemu u čast nazvao barićit.
Niz drugih djelatnika koji su kraće vrijeme boravili u Muzeju zaslužuje cijelo jedno poglavlje, no spomenimo samo trojicu - Bončeva, Vankova i Zlatarskog. Oni su došli iz Bugarske, da bi pod Pilarovim vodstvom izradili svoje doktorske radnje - završili su ih kod Kišpatića, i to kako uspješno! Zlatarski je kasnije napisao prvu mineralogiju Bugarske, a Bončeva smatraju osnivačem mineralogije u Bugarskoj. S njima je započela poznata Zagrebačka mineraloška škola koja je iznjedrila niz vrlo uspješnih mineraloga.