Povijest

Demetrova 1
Zagreb

Tel +385 1 4851700
hpm@hpm.hr

od utorka do subote od 10 do 19 sati
nedjeljom od 10 do 13 sati
Muzej je zatvoren ponedjeljkom i na državne blagdane.

najave grupnih posjeta i vodstava
na branimir.ivic@hpm.hr ili
099 2192 108 (pon-pet 9-15)

Hrvatski prirodoslovni muzej, jedan od najvećih muzeja u Hrvatskoj, smješten je u povijesnoj plemićkoj palači na bedemima zagrebačkoga Gornjega grada. Od 1797. do 1834. godine tu je djelovalo i prvo zagrebačko javno kazalište, glasoviti Amadeov teatar, nazvan po njegovom osnivaču i voditelju mađarskom grofu Antonu Amadeu de Varkonyu, velikom županu zagrebačkom.

Začeci današnjih bogatih prirodoslovnih zbirki Muzeja potječu iz Prvostolne akademije u Zagrebu te razdoblja Hrvatskoga narodnog preporoda, kada je u Opatičkoj ulici 1846. godine utemeljen Narodni muzej. S vremenom su se skromne zbirke povećavale, a poseban zamah u prikupljanju prirodnina (minerala, ruda, fosila, biljaka i životinja) nastavljen je djelovanjem istaknutih hrvatskih i svjetski poznatih i priznatih prirodoslovaca, profesora Zagrebačkoga sveučilišta i prvih učenih muzealaca Spiridiona Brusine, Gjure Pilara i Dragutina Gorjanovića-Krambergera.

Muzej prikuplja, čuva, izučava i prezentira razne prirodnine kao svjedočanstva ili dokumente vezane za prirodoslovlje Hrvatske. U muzejskim se zbirkama nalazi više od 2 milijuna primjeraka minerala, stijena, fosila, prepariranih biljaka i životinja iz svih krajeva hrvatskog ozemlja, ali i iz susjednih zemalja te s drugih kontinenata. Danas se stručna djelatnost Muzeja ostvaruje unutar njegovih specijalističkih odjela: Geološko-paleontološkoga, Zoološkoga, Mineraloško-petrografskoga koji su, izuzev Botaničkoga, do objedinjenja u današnji Hrvatski prirodoslovni muzej 1986. godine, djelovali kao zasebne muzejske institucije.

U predvorju su izložena poprsja i spomen-ploče zaslužnim utemeljiteljima Muzeja, a u muzejskom atriju dominiraju mozaički izvedena Kamenospisna karta Hrvatske i Geološki stup kao simbolički uvod u svijet prirodoslovne građe u Muzeju. Kamenospisna karta, kameni mozaik sastavljen od kockica autohtonih stijena što potječu iz svih dijelova Hrvatske, svojevrsni je geološki artefakt, znanstvena sinteza i muzejski prikaz niza geoloških značajki našeg tla te ujedno i najveća, tako postavljena, geološka karta u svijetu.

Geološko-paleontološki odjel čuva iznimno bogat geološki fundus i okamine koje svjedoče o dugoj prošlosti i razvoju hrvatskoga krajolika. Tu su raznovrsne zbirke fosila iz geološke prošlosti s više od 300 tisuća muzejskih predmeta iz svih krajeva Hrvatske.

Okamine paleozoika, mezozoika i kenozoika, stare nekoliko stotina milijuna pa sve do desetke tisuća godina, razvrstane u brojne zbirke, osnova su sagledavanja evolucije živog svijeta i prostora koji nas okružuje. Posebno se ističu dvije zbirke proglašene nultom kategorijom spomeničke vrijednosti - Zbirka krapinskog diluvija (zbirka ostataka kostiju i kulture krapinskih neandertalaca), iznimno značajan fundus svjetske kulturne baštine te Zbirka holotipova, jedinstvenih originala tipova vrsta.

Zbirke Zoološkog odjela broje oko 1 135 000 primjeraka različitih životinja podijeljenih u zbirke kralježnjaka, koje čine zbirke sisavaca, ptica (sadržava gotovo cijelu ornitofaunu Hrvatske), ptičjih jaja, vodozemaca i gmazova, riba, te posebna zbirka tkiva za DNA analize. Ipak najbrojnije su zbirke beskralježnjaka koje sadržavaju zbirke kukaca, mekušaca, morskih beskralješnjaka i dr.

Danas, kao i u svim modernim prirodoslovnim muzejima, zoološki odjel je postao centar istraživanja biološke raznolikosti u Hrvatskoj. Odjel posjeduje i suvremeni laboratorij za molekularne analize, te se osim klasičnih metoda determinacije građe primjenjuju i suvremene molekularne tehnike.

Mineraloško-petrografske zbirke izložene su kroz tri cjeline novog stalnog postava. Od zbirke do Muzeja prikazuje osnutak Muzeja te značajne osobe iz povijesti hrvatske mineralogije. Carstvo minerala prikaz je Sistematske zbirke minerala, najbrojnije zbirke mineraloške građe u Muzeju koja se ističe raznolikošću mineralnih vrsta i njihovih kristalnih oblika te zastupljenošću minerala iz najpoznatijih svjetskih nalazišta, od kojih su neka tipski lokaliteti, a pojedini primjerci minerala iz njih holotipovi. Uz njih predstavljene su i najznačajnije i najljepše specijalističke mineraloške zbirke (Zbirka Lanza, Zbirka Trepča, Zbirka dragog kamenja, Zbirka hijalofana i dr.). Posljednja cjelina Stjenoviti planet Zemlja prikazuje građu Zemlje i stijene koje je grade. Posebni naglasak stavljen je na krš, koji je geomorfološka posebnost Hrvatske.

Od 1987. godine u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju ponovo se prikuplja recentna botanička građa koja je postala temeljem nove Herbarske zbirke i Botaničkog odjela. Današnja zbirka sadržava oko 100 000 herbarijskih primjeraka vaskularne flore, pretežno iz Hrvatske. Sastoji se od dva herbarija: Herbarija višega bilja (vaskularne flore) prikupljenog terenskim istraživanjima i otkupljenog Herbarija "Trinajstić".

Uz klasične muzejske zbirke 2005. osniva se i zbirka tkiva za DNK analize, važna za očuvanje ugroženih endemičnih i reliktnih vrsta hrvatske faune.

Muzej posjeduje i bogatu knjižnicu koja je utemeljena 1868. g. unutar Prirodopisnog odjela tadašnjega Narodnog muzeja. Najstarija i najvrednija građa pohranjena u knjižnici potječe iz 17. i 18. st. te ima i muzeološku funkciju.

Od 1992. g. Muzej izdaje časopis Natura Croatica koji objavljuje znanstvene i stručne radove vezane uz prirodoslovna istraživanja i prirodoslovne muzejske zbirke iz područja biologije i geologije te omogućuje bogatu razmjenu stručne literature, a indeksiran je u mnogim svjetskim citatnim bazama.

Od 2000. godine u atriju Muzeja tijekom srpnja, kolovoza i rujna odvija se program Klupske kazališno-glazbeno-filmske scene AMADEO. U prosjeku, tijekom ljeta na Sceni Amadeo se izvede pedesetak kazališnih predstava, koncerata i filmskih događanja uz sudjelovanje više od dvjesto renomiranih hrvatskih i inozemnih umjetnika.

 

POSTANAK I USTROJSTVO MUZEJA

 

Začeci današnjih bogatih prirodoslovnih zbirki Muzeja potječu iz doba Hrvatskoga narodnog preporoda kad je u obližnjoj gornjogradskoj Opatičkoj ulici 1846. godine utemeljen zagrebački Narodni muzej. Vremenom su se skromne zbirke kurioziteta povećavale, a posebni zamah u prikupljanju prirodoslovne građe nastavljen je djelovanjem vrsnih hrvatskih prirodoslovaca , profesora Zagrebačkog sveučilišta i naših prvih učenih muzealaca Spiridona Brusine, Gjure Pilara i Dragutina Gorjanovića-Kramberegera, utemeljitelja raznovrsnih prirodoslovnih disciplina i posebnih muzejskih specijalističkih odjela – prirodopisnih odjela Narodnog muzeja.

Biste i spomen ploče zaslužnim utemeljiteljima Muzeja danas krase njegovo predvorje, dok novouređeni muzejski atrij, u kojem dominiraju mozaički izvedena Kamenospisna karta Hrvatske i Geološki stup simbolički uvode posjetioca u čudesan svijet prirodoslovne muzejske dokumentacije koja je u njemu pohranjena.

 

Svijest o prirodnoj raznolikosti svijeta u kojem živimo već je krajem 19.stoljeća materijalizirana stvaranjem zasebnih, specijalističkih odjela, u kojima različiti stručnjaci skrbe o prikupljanju, znanstvenoj obradi i prezentaciji raznolikog prirodoslovnog fundusa prirodnina.

Tako se i danas osnovna stručna djelatnost Muzeja odvija u njegovim odjelima: Zoološkom, Botaničkom, Mineraloško-petrografskom i Geološko-paleontološkom i Preparatorsko-restauratorskom, što sve čini današnji Hrvatski prirodoslovni muzej.

 

 

Današnje zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja prikupljene u 150 godina djelovanja uključuju više od 1.500.000 predmeta iz prirode. Tu je značajna i izuzetna biblioteka, opsežan arhiv i dokumentacija. Svojim fundusom, djelovanjem i značenjem to je jedna od najznačajnijih muzejskih institucija u Hrvatskoj.

Tradicionalna uloga muzeja u svakom društvu – nekoć i danas – posve je višestruka i muzej od jučer nije muzej od sutra. Funkcija Hrvatskog prirodoslovnog muzeja već danas - a poradi budućnosti - cjelovito je tretiranje prirodnih znanosti i njegovo prevođenje u svakodnevni život i kulturno-obrazovnu praksu. Prikupljanje i čuvanje prirodnina najvažnija je zadaća Muzeja. Fundus dosadašnjih zagrebačkih prirodoslovnih muzeja, zahvaljujući dugoj tradiciji, ima priznato međunarodno značenje. Muzej je u stvarnosti banka podataka o građi prirode. Prikupljenje, obrada i čuvanje te građe obično se nestručnjacima čini veoma pasivnom ulogom muzeja. Zbirke Muzeja, stvarnih predmeta koji svjedoče i pričaju prirodnu povijest našeg podneblja i svijeta u kojem živimo, zbirka knjiga i dokumentacije te osoblje Muzeja elementi su i značajan informacijski sustav koji se stalno razvija.


Tendencije suvremene muzeološke prakse je da ovaj informacijski sustav ne bude vezan ili zatvoren za razmišljanje ili djelatnost pod zidinama Griča. On je matična institucija za prirodoslovne zbirke otvoren za cijelu Hrvatsku i svijet. Iako svijet postaje sve manji i manji zbog sve veće mogućnosti komuniciranja među različitim zajednicama, svaka ta zajednica, njeno iskustvo i njeni prirodni okviri i nasljeđe sve je zanimljivije cijelom čovječanstvu. U raznolikosti carstva prirode postoje zasigurno mogućnosti odabira novih putova za budućnost...

Autohtonost određenog podneblja, njegove prošlosti i sadašnji, neporemećena prirodna staništa, biotopi i tlo koji su podesni za istraživanje i nova pitanja sve su manji i manji.

Zbog budućnosti, u javnosti je sve više izražena zabrinutost za prirodni okoliš i nesklad između prirodnog okvira u kojem živimo i našeg svakodnevnog ponašanja. Kada u jednoj staroj i velikoj urbanoj jezgri Zagreba budu stvorene nove mogućnosti za još izraženiji rad Muzeja i prezentaciju muzejskog fundusa, vjerujemo da će cjelokupnost prirodne sinteze ili pak njegovi izabrani segmenti biti poučan primjer za buduće djelovanje mnogih. Veliki dijelovi naše kulturne prošlosti vezani su uz prirodne okvire tla gdje su nastajali. Mnogo je napisano i rečeno o prirodi te i budućim naraštajima moramo ostaviti dio tog nasljeđa. Razvoj suvremenog svijeta, kriza okoliša, pomanjkanje ili potpuni nedostatak fundamentalnih kriterija često proističe iz neznanja a još češće iz ignoriranja prirodnih zakona. Intenzivna urbanizacija i sve veći zahtjevi današnjice nemilosrdno gutaju prirodna izvore i mnoge navodi na razmišljanje o konačnoj sudbini progresa suvremene civilizacije. Živimo u vremenima ekološke krize kada mnogi vide ugroženost opstanka ljudske vrste. Već danas živimo u svijetu da je onih za što? sve manje i raznolikost dječjeg pitanja ili igre zasigurno su uvelike osakaćeni. Sadašnji i budući naraštaji patit će od onoga što je netko lijepo nazvao ekologijom imaginacije djetinjstva.


Ljepota minerala, jasnoća kristalne rešetke, izumrli svijet geološke prošlosti, preparirane životinje koje samo u muzeju možemo vidjeti, šarenilo leptira, školjki ili raznolikost bilja , bar donekle će pokazati onima koji dolaze da postoji nada za boljim životom. U toj nadi bit će još više nadahnuća, za mogućnosti opstanka. U nagonu kauzaliteta nađosmo zametak prirodnoj nauci. S obzirom na mnoga i različita djetinjstva kao i pravo svih da budu rođeni i da odrastu, završimo opet ovaj kratak prikaz o Muzeju riječima Otona Kučere, prirodoslovca i popularizatora prirodnih znanosti, tiskanim prije 101 godinu:

Bilo ovako ili onako, svakako nam je smatrati malu riečcu: za što? prvim izvorom današnjemu poznavanju prirode. Nu kao što će malo diete s najneznatnijim odgovorom zadovoljiti to pitanje, tako se je i čovjek u svom djetinjstvu sa najsitnijim, makar i sasma prividnim razlogom zadovoljio: razlogom tako neumjesnim, da bi skoro o tom podvojio, imade li i njem onoga nagona. Kako je još i danas ljudi u djetinjskom stanju, naći će svieta, u kom je ovaj nagon skoro jednak ništici. Charles Martins pripovieda u „Du Spitz berg au Sahara“ zanimljivu potvrdu za to u stanovnika Sahare. Za te ljude ne ima ništa prirodnoga, ne ima ni kakova zakona: sve je neposredno djelo tajnih vrhunaravskih sila. Francezki častnik, koji im je posred pustinje arterijski bunar iskopao i komad pustinje u hladovitu šumu pretvorio, nije za nje čovjek razborit, koji je u napred znao zaključiti, gdje će naći vode, nego je njeko čudovište, koje s Allahom bolje živi od njih ma bio i nevjernik, pa zato kao negdja Mojsija, znade iz pećine vodu isklesati. Kolike je faze duh čovjeka od onda do danas prevalio! Kako mu se silno nagon kauzaliteta razvio!