Priča o Zagrebačkom kitu - Dan grada Zagreba

Ako prolazimo Alejom Bologne, u pravcu Zaprešića, ugledat ćemo na skretanju za dvoranu Sutinska vrela skulpturu golemog sisavca - zagrebačkog kita u prirodnoj veličini. Uspravljen, kao da još uvijek pliva u sarmatskom moru u kojem je živio prije otprilike trinaestak milijuna godina.
I zaista je ondje nekad more oplakivalo rubove današnje Medvednice i prostiralo se široko u sjevernoj Hrvatskoj, prekrivajući danas nam znane nizine, šume, gradove i sela.

Skulptura kita u Podsusedu (Foto: Nives Borčić)

Ostatke zagrebačkog kita najvjerojatnije je prikupio i u muzej donio major Mijat Sabljar „u ono doba u blizini Suseda obitavajući, prijatelj u obće prirodninah i marljiv sabirač počeo je pod Susedom prvi sabirati okamine“ (Vukotinović, 1870). On je od mladosti gajio ljubav prema starinama, ali tek je na službi u Lici gdje je 1827. godine upućen na mjesto kapetana graditeljstva ličke pukovnije prionuo upoznavanju kamenja, pijeska i tla na tom području (Linke, 2011).
Pretpostavlja se da ih je možda pronašao 1850 - tih godina, a „ostali su pod Susedom nadjeni ostanci sve do godine 1870. netaknuti. Te je naime godine Vukotinović u XIII. knjizi „Rada“, te u razpravi „ O petrefaktih u obće…“posve obćenito spomenuo golemo neko hrbtište, za koje veli da čovjek zanj nezna da li pripada sisavcu ili salamandru.(Gorjanović, 1892).

Ali vratimo se daleko u geološku prošlost, prije otprilike 13 milijuna godina, u razdoblje sarmata. Prostrano, plitko i toplo more Paratethys prekrivalo je veći dio sjeverne Hrvatske, ali i veliki dio središnje Europe.
U to doba samo najviši dijelovi slavonskih planina, vrhovi Ivanščice, Kalnika i Zagrebačke gore stršali su kao otoci. To more nalazilo se u klimatskoj zoni gotovo tropskih i subtropskih područja s veoma bujnim biljnim i životinjskim svijetom. Na morskim su obalama u velikom broju rasle brojne tropske biljke poput palmi, lovora, eukaliptusa, cimetovaca, ali bilo je i hrastova, borova, jasenova, bukvi. More je bilo bogato ribama, školjkašima, puževima, ježincima, koraljima i algama. Plivali su ondje i brojni kitovi pa i naš „zagrebački“.
Sve to možemo zaključiti iz mnogobrojnih okamina koje su pronađene u tom dijelu Medvednice. Posused i Dolje poznata su nalazišta fosila koje se danas čuvaju u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Osobito su značajne i mnogobrojne zbirke fosilnih riba i fosilne flore s tih lokaliteta. Svi nalazi s toga prostora geolozima su iznimno vrijedni jer svjedoče o životu u Paratethys moru i oko njega .

„Na lievoj obali Save, nješto više od osam kilometara na zapad Zagrebu, diže se brežuljak oko 61 metar uzvišen nad ravnicom Save, a na njem stoji stari Sused-grad, sada puka ruševina.
Na južnoj strani toga brežuljka, sa strane Save, otvorili su, tome je sada kojih 20 godina, kamenaru, zaradi dobivanja materijala za gradnju kea na rukavcu Save kod Trnja, južno od Zagreba. Prigodom vadjenja gradjevnog kamenja odkriveno je množtvo otiska riba i bilja. Nadjen je takodjer skoro podpun koštur velribe. Na nesreću sačuvan je samo mali dio tih kostih, koje je dielomice opisao gosp. Van Beneden u Löwenu pod nazivom Mesocetus Agrami.“
Ovako je Gjuro Pilar opisao nalazište Sused iz kojeg je opisao fosilnu floru u svojoj monografiji Flora fossilis Susedana iz 1883. godine. Nažalost ruševine Sused-grada još su uvijek tamo, bez naznaka rekostrukcije, zarasle u travu i grmlje.

a) Nalazište „zagrebačkog kita“ 1873. godine ( Foto I. Standl)
b) Nalazište danas (Foto N. Borčić)



Kamenolom ispod Sused-grada otvoren je 60-tih godina 19. stoljeća ali očito nije dugo radio jer Pilar (1883) piše „U proljeću god. 1871. pohodismo prvi put kamenaru susedsku već onda posve napuštenu“.
U svakom slučaju, ostaci zagrebačkog kita kita pronađeni su u kamenolomu prilikom vađenja litotamnijskog vapnenca (prije poznatijeg kao „litavac“). Veliki blok vapnenca nalazio se uklopljen među sarmatskim sedimentima - mekanim laporima, dijatomitima ili kako su ih nekad nazivali „knjižarcima“ zbog izrazite listićavosti. Litotamnijski vapnenac potječe iz vremena badena prije otprilike 15 milijuna godina i bio je dio tadašnje obale Paratethysa. On se najvjerojatnije odlomio i upao u more na muljevito dno iz kojeg je kasnije litifikacijom nastao listićavi dijatomit. Upravo su u dijatomitima pronađene brojne okamenjene kosti različitih kitova, a među njima i ovaj zagrebački.
Onaj veliki blok litavca „koji je odozgor u lapor kano strovaljen“ postao je dio zanimljive priče o životu i smrti kita, ali o tome ćemo kasnije.

Shematski profil susedske „kamenare”:
a) Vukotinović, 1870. b) Gorjanović-Kramberger, 1892.


Ostatke kita koji su ležali u depou ondašnjeg Narodnog muzeja, poslao je Gjuro Pilar na odredbu prof. Pierre-Joseph van Benedenu (1809 – 1894) belgijskom zoologu i paleontologu. Bile su to kosti stražnjeg dijela lubanje, različiti kralježci, dio čeljusti i slušnog aparata te fragment rebra – sveukupno 11 kostiju. U svom djelu „Une baleine fossile de Croatie, appartenant au genre Mesocete“ iz 1884. godine Van Beneden je pripisao ove kosti ostacima kita iz roda Mesocetus, a kako je bila riječ o do tada nepoznatoj vrsti, nazvao ju je po Zagrebu - Mesocetus agrami. I tako je naš kit dobio ime, u slobodnom prijevodu zagrebački Mesocet, ili zagrebački kit.

Nešto kasnije Dragutin Gorjanović-Kramberger, glasoviti hrvatski paleontolog, objavljuje rad „O fosilnih cetaceih Hrvatske i Kranjske“ (1892) u kojem opisuje sve do tada poznate nalaze kitova iz Hrvatske i Slovenije.
Opisuje nanovo vrstu Mesocetus agrami jer su od Van Benedenovog opisa pronađene neke nove kosti koje je Gorjanović „prispodobio“ istom primjerku – desna nadlaktica, dio podlaktice te donja i gornja čeljust: „Nu pošto se je opeta našlo u zbirkah našega Narodnoga muzeja i kr. velike gimnazije zagrebačke nekoliko važnih kostih istog Mesoceta: to je nastala potreba za bolju spoznaju njegove organizacije objelodaniti tog zanimivog kita, tim više, jer se je prikupilo i inoga gradiva i jer je valjalo neku prepariranu simfizicu iznova proučiti.“

Table iz rada Dragutina Gorjanović-Krambergera „O fosilnih cetaceih Hrvatske i Kranjske“ (1892) s crtežima ostataka zagrebačkog kita


Zanimljiva su tumačenja o „pogibiji“ zagrebačkog kita u radovima Van Benedena i Gorjanović-Krambergera. Belgijski paleontolog je napisao „ da je onaj balvan litavca , što su ga jednom valovi sarmatskog mora podprali, pao na živog Mesoceta (ili bar dok je još bio mesom zaodjenut), pak mu tim utisnuo pokrov lubanje i neuralne nastavke kralježaka!“ (prijevod citata: Gorjanović-Kramberger, 1892). Van Beneden je tako objasnio deformacije na kostima fosilnog kita. Na ovo Gorjanović piše: Nasuprot tomu spomenuti mi je samo, da imamo izpod Suseda i krasan lumbarni kralježak nekog Champsodelpha kojemu su takodjer obje neuralne apofize potrte i osovce u tjelesinu kralježka utrte. Radi dosljednosti imali bismo pomišljati, da je onaj nesretni balvan litavca cieli naraštaj podsusjedskih kitova potukao. … To mi se učini potrebitim ovdje spomenuti, je nevalja zaboraviti i na tlak uzročen tektoničkimi odnošaji, uslijed kojih je velika množina okamina u obće koje kako deformirana.“
Gorjanović-Kramberger svojim velikim paleontološkim znanjem, ali i kao i iskusan geolog ispravno zaključuje kako su moguće nastale deformacije na kostima zagrebačkog kita.
Kako je ovaj mesocet „zaglavio“ možemo samo pretpostavljati, možda se nasukao, možda mu pak nisu odgovarali uvjeti za život, možda… na žalost, točno nećemo nikad saznati. (Rukavina, 1993).

Mesocetus agrami – fosilni ostaci (Iz Rukavina, 1993)


Zagrebački kit, Mesocetus agrami, pripada izumrlom rodu kitova Mesocetus, porodici Balaenopteridae, podredu Mysticeti – kitovi usani. Današnji kitovi iz te porodice su među najvećim životinjama na Zemlji pa poneki mogu doseći i dužinu do tridesetak metara. Na temelju fosilnih ostataka – stražnjeg dijela lubanje, gornje čeljusti, nepotpune donje čeljusti, desne nadlaktice, dijela desne podlaktice i trinaest kralježaka zaključeno je da je zagrebački kit bio dugačak otprilike 6 metara što upućuje da se radi o mlađem primjerku. Prema građi čeljusti hranio se najvjerojatnije planktonom ili malim ribama.

Ostaci zagrebačkog kita čuvaju se u depou Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja (Foto N. Borčić)



Kako god bilo, ostao je zauvijek sačuvan u okaminama koje se nalaze u Muzeju, ali i na istaknutom mjestu u blizini područja je je pronađen. Naime, 2001. godine postavljena je njegova rekostrukcija, rad kipara Zdenka Šlibara s uklopljenim odljevcima originalnih kostiju koje je izradio restaurator Slavimir Slaviček.
Zahvaljujući autorima projekta „Zagreb dok ga još ni bilo- Zagreb prije 1094.“ postavljene su replike arheološke i paleontološke baštine Zagreba na mjestima gdje su ti vrijedni predmeti pronađeni.
Tako i naš zagrebački kit još uvijek „pliva“ „podno brda gdje podrtina susedgradska stoji“.

Literatura:
Gorjanović-Kramberger, D. (1892): O fosilnih Cetaceih Hrvatske i Kranjske. Rad JAZU, Knj. 111, 1-21, Zagreb.
Linke, K. (2011): Prilog poznavanju života i rada Mijata Sabljara (1790. – 1865.). Vjesnik Arheol. muzeja u Zagrebu, XLIV, 219-260, Zagreb.

Pilar, Gj. (1883): Flora fossilis Susedana. Djela JAZU, 4, VIII+163, Zagreb.
Rukavina, D. (1993): „Zagrebački kit“- Mesocetus agrami. Priroda, 83/1, 28-29, Zagreb.
Beneden, P. I., van (1882): Une baleine fossile de Croatie-appartenant au genre Mesocete. Mem. de l' Acad. Roy. Sci. Belgique, 2 (45), 3-29, Bruxelles.
Vukotinović, Lj. (1870): O petrefaktih (okaminah) u obće, i o podzemskoj fauni i flori Susedskih laporah. Rad JAZU, 13, 172-212, Zagreb.