Još od vremena kada je Charles Darwin svijetu predstavio svoju hipotezu o tome kako su zbog izolacije zebe na otočju Galapagos od predaka koji su migrirali sa kopna evoluirale u 13 različitih vrsta, otoci su glavna područja na kojima se proučava evolucija. Njihova geološka povijest – vrijeme kada su se pojavili ili odvojili od kopna, udaljenost od kopna i geografska izolacija, stvaraju uvjete za pojavu novih vrsta i omogućuju nam razumijevanje evolucijskih procesa.
Otoci su dijelovi kopna u potpunosti okruženi morem (vodom). Na Zemlji postoji preko 100.000 otoka, a 20% ukupne biološke raznolikosti vezano je za otoke. Ovisno o veličini, udaljenosti od kopna i stupnju izolacije mnogi od njih su ekološki jedinstveni. Istovremeno, sve navedene karakteristike otoke čine osjetljivim, krhkim ekosustavima. Prema danas poznatim informacijama, koje je objavila Svjetska unija za zaštitu prirode (IUCN), 80% recentno izumrlih vrsta upravo su one koje su obitavale na otocima. Također, 45% ugroženih vrsta sa Crvene liste IUCN-a danas obitava na otocima.
Otoci su izolirana područja kopna. S obzirom na stupanj izolacije pojedinih otoka, ekološka pravila koja određuju međusobne odnose koji vladaju među vrstama koje naseljavaju otoke razlikuju se od onih na kopnu.
Kad se na otok nasele nove vrste, kao odgovor na promijenjene uvjete u okolišu u kojem borave, na otocima se pojavljuju određeni fenomeni vezani uz veličinu i ekološku ulogu koju pojedine vrste u novom ekosustavu imaju. Tako se za otoke veže npr. otočni gigantizam i otočni nanizam.
S obzirom da su otoci potpuno ili slabo nenaseljeni na njima postoje brojne ekološke niše koje nisu zauzete. Vrste koje se naseljavaju na otoke brzo se prilagođavaju novonastalim uvjetima i zauzimaju sve raspoložive ekološke niše.
Otoci imaju značajnu ulogu i u biološkoj raznolikosti u morskim ekosustavima. Ovisno o dubini sa koje se izdižu i područjima u kojima se nalaze, otoci omogućavaju kolonizaciju oceanskih prostranstava organizmima koji su vezani za pliće more pružajući mogućnost brojnim vrstama kojima je potrebna svjetlost da se na njih nasele. Bez otoka oceani bi bili beskonačna plava pustinja. Podmorski dijelovi pučinskih otoka pružaju stanište brojnim bentoskim organizmima i time u svoju blizinu privlače brojne druge vrste koje se njima hrane ili tu nalaze utočište.
S obzirom na svoju malu površinu i posebnosti otočnih zajednica, one su posebno osjetljive. Tijekom povijesti prijetnje opstanku vrsta na otocima uglavnom su bile prirodne. Tako su značajni utjecaj na nestanak (ali i pojavu) vrsta na otocima imale geološke promjene i klimatske oscilacije, oluje, pojava suše ili kiše, imigracija novih vrsta, smanjena genetička varijabilnost i slično. Danas međutim, stupanj nestanka vrsta značajno je ubrzan isključivo zbog djelovanja čovjeka.
Priču o otocima ispričat ćemo kroz deset informativnih panela, 30tak muzejskih preparata i kratki dokumentarni film snimljen na jadranskim otocima.

Autor koncepcije i autor izložbe: dr.sc. Draško Holcer, viši kustos
Stručni suradnici: dr. sc. Ante Žuljević, Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split; Vedran Lucić, mag. biol, BIOM, Zagreb; dr. sc. Petar Kružić i dr. sc. Maja Novosel, Biološki odsjek, PMF, Zagreb; dr. sc Martina Podnar, dr. sc. Iva Mihoci i Ivan Razum, dipl. inž, Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb
Autori filma: dr. sc. Ante Žuljević i dr. sc. Draško Holcer
Ilustracije: Draško Holcer, Ante Žuljević, Martina Podnar, Željka Vodopija Seifert - KEKS d.o.o.
Grafičko oblikovanje: Željka Vodopija Seifert - KEKS d.o.o.
Izvedba: Draško Holcer i Jure Miočić-Stošić
Zahvaljujem na suradnji kolegama iz HPMa: dr. sc. Ireni Grbac, dr. sc. Igoru Pavliniću, dr. sc. Martini Šašić, mr. sc. Eduardu Kletečkom i g. Zlatku Godecu
Izložbu su omogućili: Ministarstvo kulture i KEKS d.o.o.